Rusmir pronalazi zatvorenu svjetlost, raspjevani ton, poetizuje stvarnost. On nam daje uvjerenje da ljepota oko nas još nije usahla. Živa i nemirna duha, kao da je tek krenuo da nađe svoj zavičaj, svoju regiju. Kao da se tek sad utemeljio uz ženu kao mit, ženu kao muziku pjesnika, čuvara svjetlosti, uz ženu kao vječnu inspiraciju slikara. Na njegovim platnima ona je mirna, preplašena, čedna i razbludna. A simbolika oko nje je svakodnevna i ona joj ne dozvoljava da nas napusti.
Nenad Veric, kritičar
U savremenoj umjetnosti, počev od neoromantizma, pojavile su se raznovrsne likovne poetike koje su obogatile našu umjetničku stvarnost. Neki stvaraoci su u tim okvirima uspjeli da izrade osobeno djelo, sasvim prepoznatljivog obeležja koje uspostavlja značajne pomake u slikarstvu sredine u kojoj djeluje. U ovom krugu umetnika značajno mesto zasigurno pripada Branku Rusmiru. Moj prvi trajniji utisak koji sam stekao pred djelima Branka Rusmira bilo je neko čudesno, svečano osjećanje tišine, plemenitih zvukova i finih suzdržanih harmonija. U njegovom konceptu ima i realizma i nadrealizma, romantike i fantastike, mitologije i religije. On sa lakoćom koristi poruke stilova antike, renesanse, da bi sav taj nadistorijski rječnik pojmova i simbola preveo u blistavi deo svojih slika. Zato njegovim slikama vlada magija, mistika ali i blistava mašta koja tako suvereno preobražava činjenice iz naših spoznaja u samu dušu slike. Na putu traganja lutao je i plutao. Od rodnog Pakraca na obroncima Psunja, pa životnim putem u Banja luku gdje završava Pedagošku Akademiju, preko Travnika, Kneževa i Kotor Varoša, gradova u kojima je radio kao prosvjetni radnik, Branko se sreće sa srednjobosanskim i krajiškim pejzažima i sa urbanim podsticajima koje u navedenim gradovima dobijaju novu unutrašnju inspiraciju. Boravak u Parizu od 1983 do 1989. godine mnogo je uticao na unutrašnji senzibilitet umjetnika. Tu se upoznao sa novim slikarskim materijalima i verističkim tehnikama što je doprinjelo njegovom umjetničkom sazrijevanju. U novootkrivenom načinu slikanja – špahtlom, pronalazi i svoju najprikladniju vokaciju likovnog izražavanja. Od preko 20 grupnih izložbi (za posljednjih 15 godina) najznačanije su: Pariz (1998), Beograd (2001,2003), Venecija (2002), Rogaška Slatina (2005,2006), Banja Luka (2004,2006), Milano (2007) …
Imao je i 10 veoma uspješnih samostalnih izložbi u Torinu (2005), Laktašima (2006), Veneciji (2007), Trebinju (2007,2009), Rogaška Slatina (2008,2009), Prnjavor (2008), Teslić (2009), i Bijeljina (2010). Sada živi u Kotor Varošu gdje se u potpunosti posvjetio slikarskom radu. Posmatrajući jednu od slika, pitam se pokušava li to umjetnik umiriti borbu orla i lava kroz piruetu žene, te okrutne suprotnosti što izobličuju i razapinju čovjeka između iskušenja zla i težnje dobrome. Ili na drugoj hoće li uspjeti da uspava zmaja Ladona pred ulazu u vrtove Hesperida, i omogući čovjeku da odškrine vrata tog duhovnog središta kako bi nadvladao ljudsku sudbinu i ponovo stekao božansku.
Sasa Radovic, kritičar